06.02.2010. 13:33
~ System Overload ~
Destiny Carla Devonova - sjedište KGB - a, Rusia,MoscovPredvorje je izgledalo ne zaštićeno.Previše stakla.Preotvoreno.
Pokazala sam svoju iskaznicu zaštitaru koji me brzo propustio.
Čekao me zadatak i to ne bilokakav.
'' Destiny Devonova? '' - začula sam muški duboki glas iza sebe.Ignoriranje mi nije bila jača strana.
Okrenula sam se na peti smišljajući kakav izgovor da pobjegnem.
'' Da? '' - zabljesnula sam ga osmjehom čekajući reakciju.
'' Šef te treba '' - izjavio je gledajući u pod.
'' Znala sam to i bez tebe Aleksej '' - još sam mu se jednom nasmiješila i počela hitati prema dizalu.
Dizalo je bilo puno.Tko bi rekao da KGB ima toliko agenata.
Otpuhnula sam pramen svoje crvene kose s čela i ugurala se među njih.
U dizalu je bio već gotovo istrošen zrak.Mnogo puta udahnuto i izdahnuto.
Sva sreća da se zaustavilo na vrijeme.Počela sam se gurati prema izlazu.
Frizura mi se totalno raspala kad sam napokon izišla iz dizala.
Pogledala sam na sat. 5 minuta do podne.
Dovoljno vremena da se popravim.
Brzo sam stigla do ružičaštih vrata ženskog wc - a,a onda sam iznutra začula dobro poznate glasove
'' Aleksej,kako si to mogao dopustiti?'' - ženski glas koji sam odmah prepoznala kao Nadiu Filipovinu zvučao je razočarano.Kao da joj je nešto upravo izmaknulo iz ruku,a bila je tako blizu. Možda i je.
'' Zašto misliš da sam ja to želio,ali jednostavno je bilo neophodno '' - Aleksej je povisio ton glasa.Na trenutak nije bio toliko uvjeren u tu tvrdnju,a onda je dodao - '' Morao sam ''
Na neki način znala sam da gleda u pod,bio je to njegov tik,kad nije siguran,a to često nije bio.
Nadia se glasno nasmijala šireći jezu u meni.
Ona i ja smo se mrzile,uvijek me pokušavala sabotirati na zadatcima,ali nekako joj to i nije baš uspijevalo.
'' Ti si nesposobnjaković! '' - viknula je,a u istom trenutku sam začula klapkanje njenih sasvim sigurno visokih potpetica po crno - bijelim pločicama u wc-u.
Izmaknula sam se u stranu i upala u muški wc.Sreća nikoga nije bilo.
Nadia je bjesno izletjela i lupnula vratima o zid.
'' Ovo je bilo blizu '' - prošaptala sam si u bradu dižući se s poda.Izišla sam iz WC- a.
Nadia je već otišla niže niz hodnik,sastanak samo što nije počeo,a nisam baš smjela zakasniti.
Krenula sam za njom nadajući se da me nije primjetila,a onda je skrenula u suprotan hodnik.Na trenutak sam se zaustavila gledajući za njom.Uvijek mi je bila sumnjiva.
Presavršena da bi bila iskrena.Njena plava kosa poskakivala joj je na leđima,a visoke potpetice kao što sam i pretpostavila izgledale si iznimno nesigurno za njen prelaki hod.
Odmahnula sam glavom raspuštajući svoju uneređenu pundžu.
Crveni uvojci uokvirili su mi blijedo lice i zelene oči.
Hodnika kao da je bio beskrajan.Tapeti na zidovima mijenjali su boje kao vrhovni šefovi svoje nesposobne agente.
Podigla sam ruku da pokucam na vrata,ali ona su se sama otvorila,a kroz njih je glavom i bradom izletio Jack Summers,moj šef.
Na svu sreću udmakla sam se u stranu tako da je on samo proteturao kraj mene.
Provirila sam u dvoranu za sastanke,naravno bila je prepuna ljudi.
Dante William O'Connel - sjedište CIA - e, SAD, Washington
Marcus Avalon,predsjednik tajne službe sjedio je na vrhu stola,održavao je (naravno)svoje predugo i preopširno predavanje.
Mrzio sam te sastanke.Zašto nam jednostavno ne mogu podijeliti zadatke i doviđenja,a ne oni uvijek moraju govoriti o disciplini.
Sinoć sam imao gadnu večer. Sad bi mi stvarno dobro došao hladan oblog za glavu s obzirom na sinočnju tučnjavu i jutarnju mamurnost.
'' Dante slušaš li ti uopće?! '' - Marcus se proderao na mene ili mi se samo učinilo.
Obišao je stoli i došao do mene.To je radio samo kad je nekome htio dati otkaz.
'' Da gospodine slušam '' - pogledom sam potražio pomoć,ali nisam je dobio.Valjda su svi bili gadovi koji su htjeli vidjeti kako me šef linčuje.
'' Onda možeš ići,polaziš sutra '' - Marcus je spremno odrezao i pokazao na vrata.
'' Aha,da,dobro '' - totalno me zbunio oteturao sam kroz vrata pazeći da se još ne spotaknem i ispadnem totalni kreten.Zatvorio sam vrata za sobom i krenuo niz hodnik.
To što nemam pojma kamo idem je bilo ne baš ohrabravajuće.
'' Dante ?! Ti znaš gdje ideš zar ne? '' - glas iza mene pripadao je ženi snova svih muškaraca.
Natalia Paz Marquez.Čokoladno smeđe oči,plava kosa i savršeno ponosno držanje.
Osjetio sam se zbunjenim,gotovo kao i svaki put u prisutnosti nad prosječno lijepih žena.
'' Umm,ja..ah..pa ne baš '' - zvučao sam glupo i neuko,a nisam bio ni jedno ni drugo.
Osmjehnula mi se,a ja sam se osjetio kao da se topim u malu lokvicu pod njenim nogama.
'' Ideš u Rio,grad vječnog karnevala '' - njen glas zvučao je poput melodije najljepše pjesme ptica.
Kimnuo sam glavom.Kakav sam ja idiot.
'' A što tamo trebam raditi? '' - upitao sam pokušavajući prikriti svoje ne znanje,što nije bilo moguće,nikako.
Trudio sam se ne susresti se s njenim pogledom,ali nisam odolio iskušenju.
A onda kad sam ju pogledao u oči shvatio sam da i nije tako lijepa.
Bila je lijepa,ali ne toliko da bih dugo ostao opčaran njome.
'' Imaš sastanak s agentima KGB - a,naravno oni ne znaju da ćeš ti na tom zadatku biti naša krtica '' - ponovno mi se nasmiješila,ali sada je to izgledalo kao uzaludni pokušaj da opet baci svoju čaroliju na mene.
'' Aha,hvala Nat,moram ići '' - sad kad sma shvatio da nije toliko lijepa nastavak razgovora bio bi uzaludno natezanje.Nasmiješio sam joj se i mahnuo joj dok sam ulazio u dizalo.
Destiny Carla Devonova - Privatni stan,Rusia,Moscov
Blago je rećeno da sam bila bjesna ishodom sastanka.
Nadia i ja ćemo morati surađivati,a i Aleksej će nas stalno pratiti.
Nije dobro,nikako.
Natočila sam si malo viskija.Glas mog oca mi je odjekivao u glavi - '' Ubit će te jednom ''.
Sad sam se iskreno nadala da nije ima pravo,tim više što ću biti krtica u akciji Diamonds.
Zvuk glasan poput crkvenih zvona ispunio je prostoriju. Zvonce na vratima.
Odložila sam čašu i prišla vratima. Provirila sam kroz ''špijun'' na debelim vratima.
Nadia je stajala pred njima.
Malo sam se odmakla od vrata ne usuđujući im se okrenuti leđa.Zašto je Nadia tu?
To nije bilo dobro,kako je doznala gdje živim.
A onda sam začula prepoznatljivi zvuk povlačenja poluge na pištolju.
Sranje.
Dante William O' Connell - Privatni stan,Washington,SAD
Naslijedio sam veliki penthouse na vrhu jedne od bezbroj zgrada.
Otvorio sam ormar i izvukao kofer.Uvijek je bio spreman.
Na mom radnom stolu stajala je poruka.
Večeras, 22 i 10,let broj 223.
Ispod nje stajala je karta za Rio.
Ma divno.
9 Komentara | Print | # | ^
